srijeda, 09.02.2011.

faze druženja

Imam prijateljicu s kojom me veže ljubav prema životinjama i ljubav prema glazbi i nekim serijama. Ta prijateljica mi živi blizu i ima isti krug kretanja kao ja. Pošto obje imamo pse, znamo se dogovarati za šetnje. Uglavnom to budu 2 šetnje po danu, a nekad zna biti i češće. Imamo i nekoliko zajedničkih poznanika preko pasa.
Uvijek si pomažemo ili barem nastojimo pomoći jedna drugoj. Nastojimo, kažem , jer nekad nismo u mogućnosti do kraja izvršiti želju za pomaganjem. Nekad smo spriječene.
Jako dobro znam da nisu svi ovdje samo zato da bi meni pomogli čim ja potražim pomoć, niti mi samo „Molim te“ nije garancija da će pomoć stići. Isto tako se ne ljutim, ako i kad me netko odbije jer svatko od nas ima i svoje vlastite brige.
Ona pak , nije takva. Pomaže mi, da. Pomažem i ja njoj, ali kad mogu. Ako ne mogu, kažem joj to. U prvi mah čini se kao da to ništa ne mijenja, a onda se viđamo i čujemo sve rjeđe, sve manje, dok ne dođe vrijeme kad se uopće ne čujemo. U međuvremenu nema nikakvih razgovora oko toga što ju je naljutilo iako mislim da uvijek znam pravi razlog. I tako to traje dok ne dođe vrijeme da se ona aktivno ljuti na nekog drugog kad joj je opet potrebno moje društvo. Shvaćam to kao nekakve faze i znam da će proći i da ćemo se kad – tad opet puno družiti, samo ne znam kako da u ovoj fazi postupam prema njoj. Da li bi stanje popravilo javljanje ili da ju pustim da se odljuti pa onda popričam s njom?

| 14:28 | Komentari (1) | Isprintaj | #

petak, 04.06.2010.

Loptin put ka sreći

Izgubila sam se.
Otišao je moj čopor. Više nisam ni sigurna ima li mjesta u tom čoporu za nekoga poput mene. Otišla sam duboko u šumu svojih misli i tiho ližem svoje rane, rijetko kome odavajući što me muči. A što me muči? Ne znam zapravo ni sama. Spotičem se o vlastite misli, o okvire svojih nedaća. Koračam polako i šepam. Putokazi u tami ne pomažu puno. Na karti ne mogu naći cilj. Kako da onda nađem put ka sreći? Sve je nekako drugačije. Čujem, bolje rečeno , osjećam, tu silnu buku koja tutnja iz daljine, ali ne razabirem niti jednu notu svoje rapsodije sreće. A sreća? Što je to sreća? Kako da ju vidim kad u tami ne postoje boje. Nijanse crne i bijele slabo opisuju sjaj. A čini mi se da tražim baš to. Neki tračak nade koji govori da nije sve crno. Igram se igricama na samom rubu bezdana i pokušavam ostati čista. Ostati živa. Sve me vuče ka dnu, a sve je manje niti koje me drže na vrhu. Nogama opipavam kraj. Gurkam svaki kamenčić osluškujući kada će doseći dno. A ruke držim širom rastvorene čekajući neki topli zagrljaj. Zagrljaj koji će u tišini reći baš sve što treba.


A onda je došao on. U prvim riječima prepoznale su se dvije skitnice što su se tražile po prethodnim životima. Svojom toplinom osušio je kišu s mojih obraza. Oslanjajući na snagu njegove duše, zacijelile su moje rane, moje bolne noge. Rastjerao je oblake i vratio boje u moje dane. Maknuo me s krajnjeg ruba bezdana i grleći me dodao obruč spasenja kojim sam vezana za njega, vezana za vrh. Probudio me, osvjestio me, vratio me u život. I sad sam tu i sada dišem ponovo živa, ponovo sretna, samo za njega.


By: Iris

| 12:53 | Komentari (0) | Isprintaj | #

petak, 19.02.2010.

Loptino bezrazložno čudnjikavo raspoloženje prouzrokovano Brmbinim gunđanjem

da... to je jedan od onih osjećaja koji se jave kad me stegne moja velika Brmba.
napokon sam sretna, napokon lepršam. krenulo me na faksu, krenulo me na plesu, krenulo me u ljubavi, krenulo me svuda. među prvima sam položila 80% ispita ovog semestra, a zadnji, najbitniji nisam mogla, jer mi nije bilo profesora na faksu. i imala sam veliki dio 2. mj samo za sebe i svoje vlastite interese/obaveze. da ne kažem da trenutno prolazim s 5 na faksu. i sad, ne znam što je sad. rekla je da nisam dovoljno ambiciozna. ona radi, a ja? kaj ja? e, pa da ne idem na faks, ne bi učila. da ne učim ne bi polagala ispite. a sad kad su položeni, radim po stanu i stvarno ne vidim zašto da si dio dana ne uzmem samo za sebe?! dio svakog dana. da, ok kad je njena mama bila stara kao ona sada, njena jedina briga sam bila ja. ona je bila doma i kuhala i čuvala mene. i dan danas kuha. a dan danas ja doma usisavam, perem suđe i veš i peglam. mama rijetko kad stigne, jer radi.
a onda je tu i gunđanje. zašto se s nikim s faksa ne družim? pa kaj ja znam. neki ljudi nisu moj đir. kad sam se družila stalno je bilo pitanje-a zašto s ovom, a zašto s ovim. kaj ja znam zašto? s nekima si pašem, s nekima ne. kad sam na faksu od do, stalno me zove i ispituje kad ću pobogu doć doma. kad sam doma, pa kaj ja niš ne radim u životu? kad se družim s ljudima, ok, sve to divno, ali kad ću učit? kad samo učim, o bože, asocijalnog li djeteta...
kad sam stalno sa psom vani, zašto ja nemam "normalno" društvo? kad je on doma, pa ja odem s "normalnim" društvom negdje..e , ali , ja bi mogla malo mislit i na svog psa.
stvarno, ali stvarno imam osjećaj da nikad nije zadovoljna.
ako ostavi popis doma što sve treba raditi, i ako na popisu stoji 9 stvari,a ja odradim 8, ali zadnju iz nekog razloga ne napravim, sljedeći dan ću slušati o tome kako nisam obavila to zadnje ( a ne pohvale za ono što jesam napravila ). i tako u nedogled...
ubija me u pojam, imam osjećaj da me guši i želi me samo za sebe. imam osjećaj da ona misli da ću vječno živjeti s njom i da je malo pobrkala pojmove bračni drug i kćer. imam osjećaj da moram postaviti nova pravila.

| 14:39 | Komentari (1) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 08.02.2010.

Loptina poezija

ova pjesma nastala je prije jedno 6,7 godina i nastala je slučajno. mislila sam tada da znam kome ju pišem, ali kad sam ju napokon napisala, jednostavno se nije poklapala s osobom. sada znam za koju sam ju pisala. sve paše. kao da oduvijek čekam samo njega. onoga koji je cijeli život čekao mene. zvuči kao film. zvuči neoriginalno. ali, zbilja mislim da smo se tražili po prethodnim životima. a ovo je pjesma za njega.


Bubi

Ma pusti sada priče,
neka kažu što god žele.
Sjedni tu, naruči piće,
anđeli nam sreću dijele.

Sjedni bliže nego prije
samo šuti, budi tu.
Šuti! Srce snažno bije
ono shvaća razliku.

Zbunjujem te? Znam, i sebe.
Ne znam što da kažem sad.
Baš je lijepo tu kraj tebe,
baš je lijepo kad si mlad.

Mirisi mi mislima kruže
i dodiri pogleda tvog.
Ljudi su stvoreni da se druže
i svatko nađe nekog svog.

Na kraju dopusti da kažem
nešto što nije malo ni sitno.
Vjeruj, ja ti nikad ne lažem!
Ja te... ma nije bitno.

By: Loptica

| 18:52 | Komentari (2) | Isprintaj | #

četvrtak, 07.01.2010.

neka mi ovo bude hops hops godina :) a i svima vama !

ispisala sam neke vizije za 2010. i sve su pozitivne. i sve su malo pretjerane. al nema veze. vizije to smiju biti. tako barem kažu oni koji znaju.

Vizije:

-zdrava sam
-vesela sam
-imam najbolje ocijene
-plešem u klubu
-treniram Chinkyja agility
-imam uspješan rad o psima
-imam dugačku, zdravu i lijepu kosu
-idem u treretanu
-uživam u našem moru
-imam puno prijatelja
-nosim naušnice
-pjevam u bandu
-imam dobrog, uspješnog i bogatog :) dečka koji me voli
-idem na more s Tinom i svim psima
-idem na skijanje
-idem na Čarobnu frulu u Pragu
-držim prezentaciju u Mađarskoj
-imam čisti stan
-imam svoj vlastiti stan
-imam dobrog i poslušnog psa
-imam lijepe zube
-nosim lijepe cipelice na petu
-učim engleski i talijanski
-sviram gitaru
-plešem svaki vikend
-imam 50kg
-imam lijepe , zdrave i njegovane nokte
-imam puno mirišljavih parfema
-imam mamu koja me potpuno razumije
-imam puno novih knjiga
-organizirana sam i sve stižem na vrijeme

pa da vidimo što će se od ovoga ostvariti :)

| 12:45 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.